Nisu djeca kriva jer su zlostavljanja…

Zlostavljana djeca se nastoje braniti od sjećanja kako bi se nastavili sa svojim životom. Suočavaju se sa stresom tako da negiraju da se uopće događa, osjećaju strah, bespomoćnost. Samo žele biti voljena, zaštićena, imati nekoga tko će se brinuti o njima. Česti slučaj je da su roditelji i prijatelji ti koji im nanose bol, koji ih zlostavljaju, a to jako utječe na sve što dijete radi, misli i kako se osjeća. Znamo da su u većini slučajeva glavni oblici zlostavljanja: Fizičko zlostavljanje- udaranje, šamaranje, izgladnjivanje i sl., Emocionalno zlostavljanje- kada se trajno ne pokazuje ljubav ili pažnja te viče na njega, Nasilje među djecom u školi-izrugivanje, provociranje, širenju glasina i tračeva, omalovažavanju, često dođe i do fizičko zlostavljanje. Sve to dovodi do toga da dijete gubi samopouzdanje ili samopoštovanje te postaje nervozno ili povučeno, ili osjećaja sram i krivnju. Često se sjećaju doživljaja, jer im se ta iskustva stalno vraćaju. Imaju jako veliki nedostatak koncentracije koja djeluje na učenje pa imaju loš uspije u školi. Neka opet djeca stalno prepričavaju doživljaje do detalja, jer ih priča štiti od straha. Djecu se uči da se frustracija rješava udaranjem manjeg i slabijeg od od sebe, da će kad narastu i budu veliki i jaki, moći udarati sve.

Ispričat ću vam jednu o jednom dječaku kojeg su zlostavljali i kako se to odrazilo na njega: Dječak se zove Luka, ima 12 godina, živio je u obitelji u kojoj je bilo puno nasilja sa očeve strane. Nije bilo puno sretnih trenutaka u njegovom životu... većinom onih tužnih i ružnih koje su mu ostale u sjećanju. Roditelje je imao ali ustvari nije ih imao. Otac mu je teški alkoholičar, koji je nasilan i agresivan pod utjecajem alkohola a mama mu je osoba koja je sve to gledala ne poduzimajući ništa. Svakodnevno je gledao i doživljavao na sebi očevo zlostavljanje jer ga nije volio, često mu je znao govoriti "da se nije ni trebao roditi“, "da je kopile“, "da bi volio da umre“ i sl. Vrijeme je prolazilo, dječak je promijenio jako puno školi, okolina, gradova, sela i upoznao jako puno nove djece, novih ljudi i u tom vremenu se izgubio i jako zavukao u sebe. Trenutno ide u osnovnu školu gdje se nitko se ne želi družiti sa njim, jer svi znaju njegov život, a današnja djeca su takva da će to jako bezobrazno iskoristiti, zar ne? Ne želi više ići u školu, umjesto škole ode ne neko mirno mjesto i sjedi, uživa u tišini i miru, gdje ga nitko ne udara, ne ruga mu se te ne zadirkuje. Naravno škola je o tome obavijestila Socijalnu radnicu i smjestili su ga u Dom za odgoj djece i mladeži sa poremećajem u ponašanju. Danas je tamo već dosta dugo, ima sobicu u kojoj nema ormara, samo je krevet u njoj, koja je tako hladna i odvratna, nema bravu na vratima pa mu svakodnevno ostala djeca ulaze u sobu i razbacaju mu stvari, kradu mu hranu i odjeću. Ne biste vjerovali koliko su djeca bezobrazna, jednostavno štogod mu se donese oni mu uzmu. Najmlađi je u tome domu, tako da najviše zajebavaju i uvijek najebe. Ne tako davno su mu ukrali odjeću, bio je tužan i ljut ali nije htio stvarati još si veće probleme jer je znao ako nekome nešto kaže da će ga istući pa je šutio. Neki dan se grupica skupila i istukla ga, jedan dečko je stao u njegovu obranu i pomogao mu, ali naravno ništa nije džabe, tako to tamo ide pa je dječak tražio od njega 200 kn ili će ga on istući, naravno istukao ga je. Dan nakon toga drugo dijete je tražilo od njega šteku cigareta ako mu ne donese do navečer da će ga istući, što je učinio. Taj dječak Luka je sad sav u masnicama, zašto? Zato što se razlikuje od ostalih, zato što nije imao sreće, zato što je navikao da šuti i trpi, zato što je jednostavno premalen da bi išta mogao učiniti i sam sebi pomoći?

Ne tucite, budite nježni!

Ne znam gdje bi ovo svrstala, pa vama prepuštam...